Lazanski: Koliko košta istina

Priznajem da se u ovim godinama moje novinarske karijere osjećam pomalo glupo. Zapravo, ne znam koje sam ja to vrste novinar, pošto su kod nas već neko vrijeme najviše cijenjeni „istraživački novinari” i „istraživačke grupe”.

Najviše su cijenjeni od strane raznih funkcionera EU. Ne bih ovde da ulazim u to da li se takva istraživanja kod nas završavaju istinom, neistinom, ili poluistinom. Ali se, kako sada vidimo, završavaju debelom lovom iz fondova EU. Ako, tako i treba, valja nagraditi mlade istraživače-novinare. Kad ih već ne nagrađuje naša država, nagradiće ih neka druga. Meni je to simpatično, znate ono – ko neće da hrani svoju vojsku, hraniće tuđu.

Dakle, mladi istraživači-novinari kod nas na vrijeme su shvatili da su istina, poluistina i neistina obična roba koja se plaća, i koja ima svoju cijenu na dnevno-političkom tržištu. Cijena takve robe oscilira u zavisnosti od potrebe kupca i to je prirodni zakon tržišta.

Ono što je za mene dilema u svemu tome jeste zašto ti naši mladi istraživački novinari sve te istine, neistine i poluistine ne otkrivaju bez stranih donacija, odnosno, stranih para. Momci i devojke, bavite se istraživanjima, bavite se novinarstvom, otkrivajte istinu, dezinformacije i laži, ali bez toga da vas za taj posao direktno finansiraju iz EU. Ili sa Mjeseca.

Jer, bez obzira kakvu vi istinu, ili laž otkrili ostaće gorak osjećaj da je to urađeno uz pomoć para stranih političkih struktura. I svako takvo vaše otkriće biće podložno ovakvom, ili onakvom osporavanju.

Odnosno, ko god finansira neki medij, ili nekakvu istraživačku grupu, taj ima određeni interes. Onaj ko tvrdi da to radi iz altruizma i čiste borbe za demokratiju, vjerovatno sve ostale smatra za debile. Da bi se pokrenuo neki medij na Zapadu potrebno je danas za početak najmanje milion evra. Ko vam da milion evra, taj želi i uticaj u takvom mediju.

U onoj nenarodnoj i nedemokratskoj SFR Jugoslaviji, što bi neki rekli u diktaturi, mi novinari otkrivali smo domaće afere bez stranih novčanih donacija. Aferu s „Gavrilovićem” otkrila je moja redakcija zagrebačkog lista „Danas”, aferu s fabrikom aluminijuma u Benkovcu smo, takođe, mi otkrili, nekoliko godina ranije aferu s prodajom i honorarima za knjige u Zagrebu, a u tu aferu bili su umiješani visoki republički partijski funkcioneri, otkrio je dnevni list „Vjesnik”, aferu s „Agrokomercom” i aferu s Zimskom olimpijadom otkrili su drugi listovi.

Ali niko nas nije tada nazivao novinarima-istraživačima. Ili da nam, nedajbože, iz inostranih političkih struktura kapne neka lovica. Pa taj bi odmah fasovao zatvor, bio bi izdajnik svoje zemlje, a redakcija bi se ugasila.

No, vremena su se promijenila, izdaja zemlje postala je vrlo relativan pojam, skoro da ne pamtim da je bilo ko u ovoj zemlji u poslednjih desetak godina osuđen zbog krivičnog dela špijunaže u korist druge države. Voleo bih da znam koliko slučajeva strane špijunaže naše službe trenutno obrađuju. Ta tema uopšte nije prisutna u našim medijima, istraživači tu temu ne dodiruju. Zašto?

Kada nas o istraživačkom novinarstvu u Srbiji onako pokroviteljski i prepotentno podučavaju političari i novinari sa Zapada onda se uvek zapitam zašto to istraživačko novinarstvo nije masovnije prisutno upravo u zapadnim medijima?

Recimo, kako je izrežiran masakr u Temišvaru, 1989. radi satanizacije Čaušeskua: prikazani leševi bili su klasično ušiveni poslije autopsije. Zalivske laži u ratu protiv Iraka 1991. od crne plime, izbačenih beba iz 300 kuvajtskih inkubatora, do kapetana Karima i kormorana zaglibljenog u mazut…

U ulozi ucveljene bolničarke, koja je objašnjavala TV gledaocima slučaj „beba izbačenih iz inkubatora”, angažovana je kćerka kuvajtskog ambasadora u Vašingtonu. Klasična tehnika dezinformisanja.

Razlika u odnosu na laž? Eksplicitne laži su spektakularnije, ali su manje opasne od dezinformisanja prećutkivanjem. Jer, laž se na kraju razotkriva, dezinformacija je konstantna i svi je obično i prihvate.

U svojoj dosadašnjoj karijeri imao sam nekoliko svjetskih istraživačkih tekstova: prvi sam napisao kako su i kuda američki avioni i helikopteri ušli u Iran prilikom neuspjele operacije spasavanja talaca u američkoj ambasadi u Teheranu 1979. godine, prvi sam u svijetu otkrio da sovjetski tenkovi T-72 imaju antineutronski oklop, prvi sam otkrio novu dužnost sovjetskog maršala Ogarkova kao komandanta Zapadnog vojišta.

Niko mi te informacije nije dao, jer ih ni u Jugoslaviji nijesu imali, sam sam „kopao”. Moja redakcija lista „Danas” imala je zbog toga i pitanja sa „viših” mjesta, ali tada su novinari birali glavne urednike.

Zato momci i devojke istraživači, tražite istinu. Ali bez stranih para. Ne dozvolite da informacije u Srbiji prave inostrani centri moći i da se takve informacije i prave za inostrane centre moći.

Autor teksta je novinar „Politike“ Miroslav Lazanski.