Na bijelom konju (3)

Piše: Slobodan Milić

Neki srpski pisci ranih devedesetih, dakako iz sujete i ličnih razloga, prebjegli su u Hrvatsku i Bosnu, Jevrem Brković nije srpski već crnogorski, ili kako on želi da naglasi – dukljanski pisac.

Odgojen na epskoj tradiciji i kosovskom mitu, objavio je prve knjige na ekavskom narečju, pa su mu, kao talentovanom pjesniku, Srbija i srpska glasila u izvjesnom smislu otvorili vrata. Ali ne u mjeri u kojoj je on to zamišljao da zaslužuje, jer nikad na tim prostorima nije uspio da stane u red pjesnika prve postavke kakvi su Bećković, Raičković, Pavlović, B. Petrović. LJ. Simović i drugi. Vjerovatno su se zbog toga tokom godina u njemu gomilali zavist i gnjev, što je prerastalo u mržnju sličnu onoj koju su davno, u toku II svjetskog rata, iskazali Sekula Drljević i Savić Marković – Štedimlija, čiji je Brković, to je sada očito, vjerni sljedbenik.

Zbog toga, a i zbog sticaja nekih drugih okolnosti, dogodila se eksplozija, pa je početkom decenije Brković prebjegao u Zagreb – u trenutku sukoba sa Hrvatskom, kada je trebalo pružiti podršku svom narodu.

Brković je svoj poetski izraz, posebno onaj u ekavskom maniru, gradio na premisama tradicionalizma, srpske narodne pjesme i crnogorskog folklornog nasljeđa. Kao takav, sakupljao je kuđelje, preslice, vretena, verige, kotlove i druge predmete i značajke nekadašnjeg crnogorskog rekviziratijuma. To je na neki način davalo i pečat njegovom stvaralaštvu koje se odvijalo u okvirima tih odrednica.

Kao relativno uspješni poeta, izazivao je zavist i odioznost među netalentovanim ili manje talentovanim piscima, a u vezi sa svojom ideološkim, nacionalnim i estetskim ubjeđenjima vodio je žustre i žestoke polemike u zagrebačkom „Oku“ sa onima koji će, 1999. godine postati njegovi vjerni saradnici, da ne kažem sljedbenici i izvršioci njegove volje (R. Rotković, M. Stojović, S. Perović).

Bjegstvom u Zagreb, Brković je svoje stvaralaštvo obojio „dukljanstvom“ i politikom, što je polako prerastalo u europejstvo i mondijalizam. Otud će se u svojim pjesmama (ali i knjigama-pamfletima) obrušavati na sve što „miriše“ na Srpstvo i Pravoslavlje, ali i na Crnu Goru kakvu je on ponio u mislima i sjećanjima, pa će na početku jedne svoje knjige uskliknuti: „O Crna Goro, o pasja zemljo“, nostalgično lamentirajući nad njenom daljom sudbinom.

Vapiće za uskrsnućem zemlje dukljanske i moliti Dubrovnik i Konavle da mu oproste zbog „nesanice od viđenog pakla“. Tražiće oprost i od onih koji su se tokom tog nesrećnog rata snažno eksponirali kao veliki protivnici Srpstva i Pravoslavlja, ali nijednom riječju neće pomenuti „Bljesak“, „Oluju“ i krvavi izgon Srba iz Krajine koji se odvijao pod dirigentskom palicom Vašingtona i uopšte Zapada.

Neće pomenuti, niti se sažaliti nad hiljadama pobijenih pravoslavnih duša.

Dakako, radi dobra svoga, apanaže i izvjesne (svakako prolazne) slave u Tamo lijepoj njihovoj. Čak će uspjeti da u tri navrata, kako je izjavio na TV Crne Gore, pristupi Franju Tuđmanu.

Prilikom povratka iz dobrovoljnog izgnanstva, Brković će istaći preko pomenute Televizije: „Vraćam se u najcrnogorskiju Crnu Goru u njenoj istoriji, ali stojeći na ovoj strani (hrvatskoj, prim. S.M.) dodaću i to kako je Hrvatska moja druga domovina. Uzdignute glave vraćam se u Crnu Goru“.

Dakle, Jevrem Dukljanin, purger sa Jelačića placa i Ilice, vratio se na bijelom konju i odatle, sa četiri razreda osnovne škole i dva kursa (da li novinarska ili grafička, teško je utvrditi) uskočio u fotelju prvog čovjeka tzv. Dukljanske akademije.

Time je u opticaj stavljena traka zaustavljena 1989. godine, praćena nekadašnjom brozovskom retorikom i frazeologijom, sa sviračima koji su davno odsvirali svoje, a koji sad, izvađeni iz naftalina, zvuče više nego otrcano. Da ne nabrajam njihova imena pojedinačno. Ima ih tačno 49 – onoliko koliko Dukljanska akdemija ima članova.